Materijal za toplinski prekid je tvar posebno dizajnirana da pruži barijeru visoke toplinske otpornosti unutar u protivnom vodljive sklopne cjeline, temeljito usmjerene na smanjenje toplinskog mosta. Odabir se temelji na kritičnoj ravnoteži svojstava, gdje niska toplinska vodljivost mora biti nadopunjena dovoljnom mehaničkom čvrstoćom, dugoročnom izdržljivošću i obradivosti. Iako su korišteni različiti kruti pjenušavi materijali i neki termoreaktivni polimeri, industrijski standard za visokoučinkovite primjene, osobito kod aluminijastih prozora i strukturnih toplinskih prekida, je staklenim vlaknima ojačani poliamid 66 (PA66). Ovaj kompozitni materijal, s udjelom staklenih vlakana koji obično varira od 25% do 30%, nudi optimalan skup svojstava: toplinsku vodljivost od oko 0,3 W/m·K, koja je red veličine niža od one kod aluminija, uz visoku vlačnu, tlačnu i posmičnu čvrstoću. Ova mehanička izdržljivost je obavezna, jer materijal mora prenositi strukturna opterećenja između unutarnjih i vanjskih metalnih dijelova, istovremeno otpirajući puzanje (hladno tečenje) pod stalnim tlakom tijekom desetljeća eksploatacije. Nadalje, učinkovit materijal za toplinski prekid mora pokazivati izvrsnu toplinsku stabilnost, s točkom taljenja iznad 250°C kako bi izdržao temperature obrade te visoku temperaturu progibanja pod opterećenjem (HDT) kako bi zadržao dimenzionalnu stabilnost u stvarnim uvjetima. Također je ključna otpornost na okolišne čimbenike poput UV zračenja (ako je izložen), vlage i kemikalija poput alkalija u betonu ili sredstava za čišćenje. Materijal mora biti kompatibilan s postupcima proizvodnje poput ekstrudiranja za trake profila ili lijevanja za metodu "ulijevanja i uklanjanja mosta" kod aluminijastih prozora. Konačno, odabir materijala za toplinski prekid izravno utječe na energetsku učinkovitost, otpornost na kondenzaciju, strukturnu sigurnost i vijek trajanja cijele sklopne cjeline, čineći ga temeljnim elementom moderne održive građevne konstrukcije i ključnim fokusom znanosti o materijalima u graditeljstvu.